Bašić, Kemal. Zvornički sandžak u XVII stoljeću

Opis

Godina izdanja: 2021

Broj stranica: 418

Format: 25 cm

Uvez: meki

ISBN: 978-9958-649-46-2

PREDGOVOR

Osnovu knjige koja je pred vama čini doktorska disertacija odbranjena 19. aprila 2018. godine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, pred komisijom u sastavu: prof. dr. Enes Pelidija, mentor, prof. dr. Edin Radušić, član, i prof. dr. Husnija Kamberović, član.
Nakon odbranjene disertacije dr. Bašić je u okviru plana rada Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu početkom 2020. godine prijavio dvogodišnji naučnoistraživački projekat kojim je bilo predviđeno dopunjavanje i pripremanje disertacije za štampu.
Da je riječ o dopunjenoj doktorskoj disertaciji potvrđuje i podatak da je, u odnosu na finalnu odbranjenu verziju disertacije iz 2018. godine, knjiga koja je pred vama dopunjena sa 11 strana teksta, odnosno sa 131 podnožom napomenom od kojih se najveći broj odnosi na dodatna istraživanja koja je dr. Bašić obavio u Osmanskom arhivu Predsjedništva Republike Turske u Istanbulu (T. C. Cumhurbaşkanlığı Devlet Arşivleri Başkanlığı Osmanlı Arşivi) u toku 2019. i 2020. godine. Posljednje izmjene u tekstu dr. Bašić je načinio na dan 27. oktobra 2020. godine, dakle, samo desetak dana prije bolesti, odnosno mjesec i pet dana prije iznenadne smrti.
Rukopis, pored Uvoda i Predgovora, sadrži osam poglavlja u kojima je autor razradio naslovljenu temu. Na kraju su doneseni Zaključak i Summary, indeks ličnih imena i geografskih pojmova, Izvori, literatura te Biografija autora.
* * *
U cilju boljeg razumijevanja naslovljene teme dr. Bašić je u uvodnom dijelu iznio osnovne podatke o ovom sandžaku od osnivanja 1480. godine i prati njegovo teritorijalno uvećavanje u narednom XVI stoljeću. Zahvaljujući osmanskim popisnim defterima za Zvornički sandžak, od kojih je prvi poznat iz 1519, pa sve do zadnjeg iz 1604. godine, prikazuje teritorijalno širenje i administrativno-sudske podjele Zvorničkog sandžaka za navedeni vremenski period. U vrijeme osnivanja Zvorničkog sandžaka (1480) pa do 1541. godine ova osmanska administrativno-upravna i vojna jedinica bila je u sastavu Rumelijskog, a od 1541. do 1580. godine Budimskog ejaleta. Tek sa osnivanjem Bosanskog ejaleta Zvornički sandžak ulazi u sastav Bosanskog ejaleta i ostaje do njegovog ukidanja 1833. godine. Njegove nahije prostirale su se na obje obale Drine. Dr. Bašić s pravom ukazuje na to da je teritorija Zvorničkog sandžaka obuhvatala prostor koji je prije njegovog osnivanja bio ranije u sastavu triju srednjovjekovnih država: Kraljevine Bosne, Despotovine Srbije i Kraljevine Ugarske. I po tome se razlikovao i imao određene specifičnosti u odnosu na druge sandžake Bosanskog ejaleta.
Tokom cijelog osmanskog perioda, a naročito u XVI i XVII stoljeću, zadatak upravljanja Zvorničkim sandžakom davan je istaknutim ličnostima koje su svojim djelovanjem i autoritetom pridonijele značaju ovog sandžaka. Kao sastavni dio osmanske države Zvornički sandžak suočavao se sa svim promjenama koje su bile prisutne i u pozitivnom, kao i u negativnom kontekstu.
Prema popisnom defteru iz 1604. godine na ovom prostoru bile su ukupno 33 nahije. Takva podjela ostala je tokom cijelog XVII stoljeća. Nahije Zvorničkog sandžaka nalazile su se s obje strane Drine. S lijeve strane Drine bile su: Bijeljina, Donja Tuzla, Drametin, Gornja Tuzla, Gostil, Ptičar, Sapna, Smoluća, Sokol, Spreča, Srebrenica, Gračanica, Gradačac, Jasenica, Koraj, Kušlat, Ludmer (Budimir), Nenavište, Srebrenik, Teočak, Visori, Završ i Zvornik. Osim njih, ovom sandžaku su s desne strane Drine pripadale i nahije: Bogurdelen (Šabac), Bohorina, Brvenik, Donja Mačva, Gornja Mačva, Gošćanica, Jadar, Krupanj, Rađevina i Šubin.
U XVII stoljeću Zvornički sandžak je bio podijeljen na sljedeće sudsko-administrativne jedinice, odnosno kadiluke: Zvornik, Tuzla (Memlehatejn-Soli), Srebrenica, Gračanica, Osat Bijeljina, Bihorina (Vrhovina), Jadar sa Ptičarom i Šabac (Bugurdelen).
Autor je na osnovu arhivskih izvora i literature uspio identificirati 14 zvorničkih sandžakbegova, od kojih su neki tu dužnost obavljali više puta. Među njima posebno mjesto zauzima Bali-beg. On je svojim vakufskim dobrima zadužio više mjesta u kojima je podigao brojne sakralne i profane objekte. Nesumnjivo, najzaslužniji je za razvoj Tuzle koja je u osmanskom periodu bila poznata pod imenom Donja Tuzla. Među uglednijim sandžakbezima bili su: Mustafa-paša (1644), Ali-paša Čengić (1652), Sefer-beg (1689) i drugi.
U Kandijskom ratu (1645–1669) Zvornički sandžak nije neposredno bio izložen vojnom djelovanju, tako da je stanovništvo manje osjetilo posljedice tih događaja. Međutim, u Bečkom ratu (1683–1699) stanje je bilo dosta složenije, što je posebno došlo do izražaja nakon što su Osmanlije izgubile vlast nad strateški veoma važnim Budimom 1686. godine. Jedna od izravnih posljedica takvog razvoja događaja bilo je prenošenje i usmjeravanje ratnih dejstava na teritorij u blizini Zvorničkog sandžaka. U periodu koji je slijedio habsburška vojska je napala i osvojila Beograd (1688), a ubrzo i značajnije tvrđave Zvorničkog sandžaka, kao što su Šabac (1688) i Zvornik (1688). Gubitak ovih gradova i tvrđava bio je težak udarac za Osmanlije. Zbog toga je bosanski namjesnik Topal Husein-paša preduzeo sve mjere u cilju zaustavljanja habsburških jedinica i povrata u prethodnom periodu izgubljenih gradova i teritorija. Tako je Zvornik ponovo vraćen pod sultanov suverenitet 1. augusta 1689. godine.
Kad je riječ o privredi u Zvorničkom sandžaku, dr. Bašić je posebno izdvojio tuzlanske solane koje su još od rimskog doba imale značajno mjesto i ulogu u tom aspektu društvenog života. Tu svoju ulogu zadržale su i tokom srednjovjekovnog i osmanskog perioda. Osim proizvodnje soli, u Zvorničkom sandžaku bilo je razvijeno i rudarstvo. Zahvaljujući brojnim rudama, ova privredna grana bila je tradicionalno prisutna i značajna. Svojim rudnim bogatstvom posebno se isticala Srebrenica. U tom kraju su se u većim količinama vadile rude srebra i olova.
Trgovina i zanatstvo činili su važnu privrednu granu. Obje djelatnosti bile su prisutne u svim gradovima (kasabama) Zvorničkog sandžaka. Zbog raznovrsnosti u zanatskoj proizvodnji, dr. Bašić na osnovu stručne literature piše koji su sve zanati bili prisutni u gradovima Zvorničkog sandžaka. Posebnu pažnju posvećuje tuzlanskim zanatlijama i trgovačkoj djelatnosti u ovom gradu tokom XVII stoljeća. Zvornički sandžak u okviru Bosanskog ejaleta bio je poznat i po izgradnji lađa koje su bile nepohodne za komunikaciju na plovnim rijekama, prije svega na Drini. Izrada tih lađa bila je poznata još od srednjovjekovnog perioda i ova djelatnost se očuvala i u XVII stoljeću.
Dr. Bašić dio studije posvećuje i kulturno-obrazovnim prilikama. Pisanje o vakifima i njihovim vakufima u Zvorničkom sandžaku u XVII stoljeća započinje podacima o Turali-begu, kao najznačajnijoj ličnosti. Posebno interesantne podatke donosi o njegovim vakufima. Koristeći kao prvorazredne izvore prevedene i objavljene vakufname, navodi šta je sve i kada ovaj znameniti vakif (utemeljitelj-osnivač) uvakufio. Među istaknutijim vakifima bio je i Behram-beg. U Tuzli je podigao i uvakufio medresu prije 1626. godine. I budimski namjesnik Musa-paša, rodom iz Vikoča kod Foče, podigao je današnju Novu Kasabu. Također je imao vakuf i u Tuzli.
Kao i u drugim sandžacima, i u Zvorničkom je obrazovanje bilo u okviru konfesija u kojima se stjecalo znanje ne samo iz vjerskih nego i svjetovnih predmeta. U XVII stoljeću svojim djelima isticali su se brojni pojedinci koji su uživali ugled daleko od mjesta stanovanja. Svojim životnim putem i djelima posebno su se isticali: Muhamed Hevaija Uskufija, Hasan Kaimija, Kadi Ahmed Čelebi, Nabi Tuzlavi, Matija Divković i Stjepan Matijević. O svima njima doneseni su osnovni biografski i bibliografski podaci. Sve nabrojane teme dr. Bašić je uvrstio u jedinstveni historijski mozaik predstavljajući Zvornički sandžak u navedenom razdoblju.
* * *
Stepen zahtjevnosti obrade teme historije Zvorničkog sandžaka XVII stoljeća pokazuje i činjenica da se, nakon što je Adem Handžić obradio ovo područje za XVI stoljeće (Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Sarajevo, 1975), niko od istraživača nije sintetički bavio navedenom tematikom za sljedeće, XVII stoljeće. Dakle, i pored svog značaja, u dosadašnjoj historiografiji osmanskog perioda Bosne i Hercegovine, osim fragmentarnog spominjanja u kontekstu studija iz toga vremena, ne postoji veći i značajnije napisan naučni rad o Zvorničkom sandžaku za XVII stoljeće. Jedan od ključnih razloga za takvo što je svakako i pomanjkanje odgovarajućih historijskih izvora. Njihova oskudnost, a u prvom redu “iscjepkanost” i “nepovezanost”, primorali su i dr. Bašića da u određenim dionicama teksta, posebno u drugom poglavlju, iznese podatke i za XVI stoljeće, kako bi čitaocu približio tekst i kontekst.
Dr. Bašić pripadao je naučnim radnicima i historičarima koji se više oslanjaju na metod ekstenzivnog, faktografskog i pozitivističkog prikaza tema o kojima pišu. Dominacija takvog pristupa osjeti se i kroz tekst ovog djela. Uzimajući u obzir složenost i obimnost teme, kao i nedostatak adekvatnijih arhivskih izvora za XVII stoljeće, autorov pristup čini se opravdanim. U tom smislu ova monografija predstavlja pionirski rad dosad neobrađenih historijskih tema čija će vrijednost i doprinos postati očitiji u vremenu koje se nalazi pred nama. Imajući u vidu sve navedeno, može se zaključiti kako će ova studija predstavljati solidnu osnovu i nezaobilazno štivo za dalja istraživanja i savremenije interpretacije događaja i fenomena iz historije Zvorničkog sandžaka XVII stoljeća generacijama koje dolaze.
S obzirom na činjenicu da nas je dr. Bašić napustio iznenada, njegov rukopis, odnosno izvjesne dionice teksta, ostale su u izvornom obliku. Autor nije stigao da se dodatno time pozabavi u smislu razrade i kontekstualizacije novih podataka do kojih je došao u svom, ispostavit će se, posljednjem istraživačkom posjetu istanbulskim arhivima. Poznavajući prirodu i ozbiljnost u pristupu radu dr. Bašića, nemamo nimalo sumnje da se namjeravao dodatno zadržati na rukopisu kako bi isprofilirao tekst skraćivanjem određenih dijelova u kojima su ekstenzivni citati kako bi načinio prostora za dodatne analize, komentare i zaključke.
Objavljujući ovo značajno djelo, Institut za historiju Univerziteta u Sarajevu se, vodeći se trajnom vrijednošću da “zapisano ostaje”, želi i na ovaj način odužiti rahmetli dr. Kemalu Bašiću za sav trud koji je uložio i trag koji je ostavio u gotovo cjeloživotnom proučavanju historije Bosne i Hercegovine.
U svojstvu direktora Instituta za historiju, odnosno Izdavača, i u svoje lično ime najtopliju zahvalu upućujem prof. emeritusu Enesu Pelidiji, dr. Aladinu Husiću, naučnom savjetniku u Orijentalnom institutu Univerziteta u Sarajevu, i dr. Muameru Hodžiću, višem naučnom saradniku u Orijentalnom institutu Univerziteta u Sarajevu, koji su u svojstvu stručnjaka iz oblasti, ali i prijatelja rahmetli dr. Bašića, svojim prijedlozima dali doprinos u finalnom oblikovanju knjige te pisanju Predgovora.
Dr. Sedad Bešlija, glavni i odgovorni urednik

SADRŽAJ:
Zvornički sandžak u XVII stoljeću