Opis
Autor: David M. Berman
Godina izdanja: 2004
Broj stranica: 233
Format: 24 cm
Uvez: meki
ISBN: 9958-9642-3-6
PREDGOVOR BOSANSKOM IZDANJU
Tokom tri godine od kada je objavljena engleska verzija ove knjige u Sjedinjenim Američkim Državama, opsada Sarajeva je postala daleka prošlost za većinu Amerikanaca. Svijet i Amerika su se okrenuli prema trenutnim gorućim temama Kosova, Afganistana, i sada, trenutno i najznačajnijoj, Iraku. Tokom tog procesa, većina svijeta je zaboravila na to što se dešavalo na ulicama Sarajeva, na okupiranoj Grbavici, u opsadi pod opsadom na Dobrinji.
Postoji određeni broj američkih pedagoga koji su pomagali “Trećoj gimnaziji“ na ovaj ili onaj način nakon opsade. Taj broj uključuje i Brendan Hylanda, pomoćnika direktora, i bivšeg nastavnika društvenih nauka u srednjoj školi “Mount Lebanon” u predgrađu Pittsburgha. On je donirao brojne udžbenike. Rick Bell, nastavnik društevnih nauka i košarkaški trener u srednjoj školi “Canon-Macmillan” u Canonsburgu, Pennsylvania je organizirao utakmicu “Košarka za Bosnu” dok je predavao u srednjoj školi “Peters Township” u McMurray, Pennsylvania, sakupljajući atletsku opremu, školska učila i donacije za “Treću gimnaziju“. Dva nastavnika u srednjoj školi “Franklin Regional”, zaslužuju posebnu pomen: Roberta Chunko, nastavnica društvenih nauka, Gaye Burkett, nastavnica engleskog jezika i njihovi učenici iz programa “Franklin Regional Outreach”. Oni su prikupili nekoliko hiljada dolara za “Treću gimnaziju“. Veliki dio tog novca je otišao prema novoj školskoj biblioteci. Gaye Burkett je čak putovala u Sarajevo i srela se sa Eminom Avdagić i Gordanom Roljić da bi lično isporučila novac, da uspostavi internet konekciju sa studentima, i da uspostavi odnos sestrinske škole sa “Franklin Regional” srednjom školom. Siguran sam da bi Perry Lingman, rektor Ureda za obrazovnu administraciju grada Štokholma, Švedska, takođe mogao navesti doprinose nastavnika Štokholma.
Ipak, akademskim riječima, niko izgleda ne želi više da čuje ili da čita o onome što se desilo u Bosni prije par ne tako dalekih godina. Ja ovo vidim iz prve ruke iz svog pisanja o školstvu na Dobrinji tokom opsade pod opsadom, o haustorskoj školi, o Ratnom nastavnom centru Dobrinje, o naporima Smaila Vesnića na obnovi škole na Dobrinji. Takođe sam razgovarao sa Nesibom Mandžićem, bivšim direktorom Mješovite srednje škole u Srebrenici, o drugoj knjizi o priči učenika i nastavnika iz Srebrenice.
No, izdavači knjiga koje sam ja kontaktirao izgledaju dosta nezainteresirano. Prema riječima urednika jedne izdavačke kuće, među izdavačima knjiga se priča da već postoji toliko toga o Balkanu i da ne postoji tržište za knjige o temi o kojoj ja želim pisati, a to je o ratnim školama u Bosni. Jedan izdavač, kojeg neću imenovati, iako je moj prospekt za knjigu Ratne škole Dobrinje: školstvo pod opsadom u sarajevskom komšiluku bio kod te kuće preko godinu dana, u posljednjem trenutku je odustao od ugovora. Napisali su: “Žao mi je što vas moram obavijestiti”. “Bez obzira na Davidov istraživački rad, ne vjerujem da bi dosegao dovoljno veliko tržište da se održi prodaja, čak i ukoliko se izda sa tvrdim koricama, istraživački rad, sa malim brojem kopija. Zbog pitanja prodaje, prelazimo skroz sa ovog modela. Prema tome, nažalost, moram odbiti priliku da izdam vaš rad.” Drugi urednik u jednoj drugoj izdavačkoj kući, kojeg isto neću imenovati, pisao mi je u vezi sa mojom zainteresiranošću za knjigu o Dobrinji i o mojim pitanjima u vezi sa brojevima o prodaji knjige “Treća gimnazija“. “Nemoj ove brojeve shvatati lično. Rekle su mi kolege iz drugih [izdavačkih] kuća da se o Balkanu ‘previše pisalo’. Interes za prevođenjem tvoga rada je vjerovatno bolji indikator vrijednosti.” Hvala Bogu za interes osoba niže navedenih koji su pomogli ovaj prijevod.
S tim u vezi, to je bio Robert J. Donia, koautor knjige sa John V. A. Fine, Bosna i Hercegovina: tradicija koju su izdali (1994), koji me je prvi ohrabrio da objavim knjigu u Bosni, i kroz njegove napore je Husnija Kamberović, direktor Instituta za historiju u Sarajevu, postao zainteresiran za priču o učenicima i nastavnicima “Treće gimnazije“. Želim se zahvaliti Bobu Doniji za njegovo ohrabrenje i Husniji Kamberoviću za njegove napore usmjerene prema izadavanju bosanske verzije ove knjige. Takođe se želim zahvaliti Robertu Haydenu, direktoru Programa za ruske i istočnoevropske studije, i Alan Lesgoldu, dekanu Pedagoške akademije, obojici sa Univerziteta u Pittsburghu, za njihovu podršku za prijevod engleske verzije na bosanski jezik. Ne mogu se dovoljno zahvaliti Jasmini Hadžić. Kao glavni prevodilac dokumenata sa bosanskog na engleski jezik za englesku verziju, Jasmina je sada morala da prevede englesku verziju nazad na bosanski jezik. Zahvalan sam joj za njenu pomoć. Takođe se želim zahvaliti Dougu Ebneru, Elizabeti Delalić i Irmi Harambašić iz Ureda za odnose sa javnošću Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini, koji su podržali izdavanje ove knjige u Bosni.
Zbog nedostatka interesa za Balkan danas, ili bar iz mog iskustva sa izdavačima, ono što nismo uspjeli da shvatimo ovdje, u udobnosti svojih kuća u američkom središtu jeste da se “Bosna vratila kući,” i da se opsada Sarajeva sada ukazuje bezmilosno u pozadini. Bosna, nekada izvadak heterogenosti, multikulturnog društva, čija su djeca odgajana u tradiciji bratstva i jedinstva, pretvorila se u divlji etnički rat, bar kako je to vidio “agresor”, u kojem su čak i djeca postala legitimne mete za njihove napade. “Bila mi je čast da sam se borio za multikulturalnu Bosnu,” rekao mi je Amir Pušina, ponavljajući misli velikog broja Bosanaca o stvarnoj prirodi ovog rata. Dok je etnička i religiozna mržnja postajala više izrazita i u Sjedinjenim Državama, pomiješano sa još nasilnijim napadima i na našu slobodu i na živote naše djece, možemo pogledati prema Bosni kao prema opomeni onome što se može ovdje desiti i šta je na kocki. Snajperisti sada vrebaju našim ulicama i cestama, pa čak i naše škole sa rastućom neustrašivošću, ubijaju ljude na trotoarima i na našim školskim igralištima, i osobe sa oružjem nađu načina da uđu u naše škole. Od vremena ovog pisanja, snajperista je još uvijek na slobodi oko Columbus, Ohio, puca na ljude i auta na “Interstate 270”. “Strah od vatrenog oružja drži učenike unutar škole,” glasi jedan novinski naslov, navodeći osnovnu školu “Hamilton Central” u Obetz, Ohio, koja je pogođena snajperskim metkom (2003). Majka jednog učenika, koja je dovezla svoju kćerku u školu umjesto da je pusti da ide školskim autobusom je rekla: “Nismo je smjeli staviti u autobus jer smo smatrali da je to isuviše velika meta.” Drugi roditelj je dodao: “Ljut sam što moram biti iskren sa vama, a to je da se moram voziti niz ulicu u strahu da ću biti upucan” (2003).
Tokom jeseni školske 2002–2003. godine, zajednice u Washington D. C., i istočnim dijelovima Marylanda su terorizirane od strane dvojice snajperista koji su ubili deset nevinih osoba. Kada su uhvaćeni, jedan je snajperista rekao da je krajnji cilj bio da se “terorizira” zajednica i “da se uporedi pucanje sa preciznim vojnim operacijama” (Horwitz and White, 2003). 13-godišnji dječak je upucan u abdomen od strane jednog od ovih samozvanih izvršitelja bez razloga ispred škole “Benjamin Tasker”, javne škole okruga Prince George, u Bowie, Maryland. Kako, pitao se jedan od ljekara koji je operirao dječaka, “počinješ da mjeriš nekoga ‘loveći dijete poput jelena?’” (Jones, 2002). Škole širom ovog područja su imale status “zatvorenih”, sa svim aktivnostima koje su se sprovodile unutra i bez vanjskih atletskih aktivnosti, putovanja. Javne škole okruga Montgomery, lociranog u Rockvilleu, Maryland, uveli su “Code Blue” procedure 7. oktobra 2002. zaključavajući vanjska vrata, bez odmora i poslijepodnevnih časova za djecu iz obdaništa i pred-obdaništa. U pismu školskoj zajednici, od 8. oktobra, Jerry D. Weast, viši policijski činovnik za škole je napisao:
Kao prvo, molim vas da prihvatite moju zahvalnost za vašu podršku, strpljenje, i neprekidnu hrabrost tokom ovog teškog vremena. Znam da dijelite sa mnom moje saučešće prema roditeljima i učenicima u okrugu Prince George koji su pretrpjeli jučerašnju tragičnu pucnjavu i za one članove naše zajednice koji su pretrpjeli gubitak prijatelja ili člana porodice. . . .
Naša današnja odluka da se nastavi sa implementacijom restrikcija “Code Blue” je bila namijenjena kao mjera predostrožnosti u vezi sa jučerašnjim dešavanjem. Sve vanjske aktivnosti od strane učenika i javnosti u prostorijama naše škole kao i atletskih terena će biti otkazane danas takođe. . . .
Jedna od naših osnovnih zabrinutosti jeste potreba za mentalnim zdravljem naše školske zajednice, ne samo učenika i roditelja već i osoblja školskog sistema. Mnogo resursa je razvijeno da se pomogne svima nama da se nosimo sa trenutnim dešavanjima, ali jedan može naročito biti od pomoći za roditelje. Ovaj “Savjeti za roditelje kako da pomognu djeci da se nose sa tragičnim dešavanjima” se sada nalazi na našoj web stranici. . . .
Molimo roditelje i porodice da budu na oprezu i dobro informirane…. Takođe molimo roditelje i porodice da vode posebnu brigu za djecu, da volontiraju na mjestima patrola za sigurnost učenika na ćoškovima ulica i prijelazima…. i da pomognu učenicima da shvate zašto je došlo do toliko izmjena u njihovoj školi. Djeci je potrebna naša stalna ljubav i podrška, a pogotovo jer i sami tražimo obrazloženja o ovim teškim okolnostima (Weast, 2002.god.).
Informacije u slučaju nužde, sa naslovima poput “Razvoj sposobnosti brzog oporavka kod djece prilikom nesreća,” i “Pomoć učenicima da se nose sa nasiljem u zajednici,” su bili dati na raspolaganje javnosti (Montgomery County Public Schools, 2002). “Ovo su vremena koja iziskuju hrabrost, ne herojstvo, nego samo emotivnu snagu da se učini ono što je ispravno tokom zabrinutosti i straha,” napisao je viši policijski činovnik Weast u još jednom pismu upućenom školskoj zajednici, datiranom 11. oktobra. “Postoje jednostavna djela hrabrosti svuda oko nas.… Ovo su teška vremena…. Naše odluke u vezi sa razvojem događaja će se donositi na dnevnoj bazi. Nadajmo se da će se ova kriza okončati brzo, ali realno moramo biti spremni na dugi zadatak” (2002). U još jednom pismu školskoj zajednici, od 14. oktobra 2002, pod nazivom Update #6, viši policijski činovnik Weast je napisao sljedeće:
Konstantni stres odlaska u školu pod prijetnjom napada može predstavljati problem jednako i za učenike i odrasle. Iz ovog razloga, napor se uložio da se potaknu pitanja mentalnog zdravlja-emotvnih, intelektualnih, fizičkih, i reakcija u ponašanju na stres kao veliki prioritet za školski sistem. Ovi napori su pogotovo važni sada kada je konstantna prijetnja poremetila redovne školske funkcije. Naš fokus je da izgradimo sposobnost brzog oporavka tako da se ljudi, i mladi i stari, mogu lako prilagoditi u slučaju nesreća. Dio naših napora jeste da se nađu načini da se zadrži neki nivo normalnosti dok se održava dobra sigurnost. Ovo je teško.
“Iluzija normalnog života,” Sarajlije bi mogle reći. U pismu meni o ratnim školama u Sarajevu, Mujo Musagić, urednik “Prosvjetnog lista“ je izrazio ideju o “zadržavanju nekog nivoa normalnosti” na sljedeći način:
Psiha ljudi u opkoljenim gradovima, u kojima desetine ljudi umire dnevno, a nekada hiljade projektila različitih kalibara biva svakodnevno ispaljeno, je pokušavala da uspostavi “normalan” život. Ovi ljudi su željeli, bar u svojim iluzijama, uspostavljanje normalnijeg okruženja koji je podsjećao na normalan način života, jer samo na taj način su mogli imati želju za preživljavanjem…. Tako smo i došli do “ratnih škola.” One su takođe bile dio iluzija o normalnom životu (1998).
Zaista, sada govorimo bosanskim terminima o školama, prijetnjama, napadima, i normalnosti.
Amerikanci, nekada bezbrižni i izolirani od problema poput Bosne, odvojeni od dešavanja na ulicama Sarajeva, postali su ne tako bezbrižni, a naročito kada su u to uključena naša djeca. Dok sam gledao razvoj dešavanja ovdje, sjetio sam se Zlatka Dizdarevića “Pismo iz Sarajeva” koje se pojavilo u Time magazinu, datiranog 12. decembar 1994, pod nazivom “Hiljadu dana samoće.” Članak je bio o sedmogodišnjem dječaku, Nerminu Divoviću, kojeg je ubio snajperista, sa Nerminovom slikom koji krvari na smrt na “Snajperskoj aleji” sa trupama UNPROFOR-a oko njega. “On nije ubijen iznenada, granatom,” pisao je Dizdarević. “Njega je vrebao srpski snajperista, koji je čekao, nanišanio ga, pogledao mu u lice i povukao obarač. Zatim je isti snajperista upucao Nerminovu majku u stomak tako da ona ne umre odmah, već da gleda kako njen sin umire prvi” (1994:33). Po američkim terminima, ovo su ubice koje “love dijete kao jelena.”
Pomislio sam na hladnu preciznost snajperista, “Grbavički violinisti,” prema riječima Zlatka Topčića, o snajperisti koji bira svog subjekta … uzima svoj instrument, postavlja ga na rame, udahne i zaustavi dah kao pred ronjenje, zatvori jedno oko … i čak se na jedan trenutak osjeća poput … Boga” (1996:2). I, naravno, ja sam se sjetio riječi učenika i nastavnika “Treće gimnazije“, kako je i navedeno u knjizi, koji su išli na nastavu pod pogledom takvih snajperista. “Snajperisti,” rekla je Edina Dmitrović, “to je bilo svakodnevno.” “Ne znam da li ovo možete i da zamislite,” rekla mi je. “Imate osjećaj da vas neko gledaa zatim on i odlučuje. U sekundi možete čuti njegovu odluku …. Ja sam se uvijek plašila za djecu, za moje učenike, i za moju djecu zato jer sam znala —” (1996).
Prema podacima Zavoda za javno zdravstvo, najmanje 16.854 djece, između 1–19 godina, su ubijena ili nestala u Bosni tokom rata, 10,7% ukupnog broja poginulih u ratu na teritoriji koju je kontrolirala bosanska vlada, 1.601 samo u Sarajevu. Još 34.712 djece je ranjeno, 19,8% ukupnog broja, 14.946 samo u Sarajevu. Najmanje 1.893 ove djece, 15,3% ukupnog broja, su ostali nepokretni (Smajkić, 1998). Ove brojke ne mogu prenijeti traume koje su zadobila ova djeca tokom opsade i post-traumatski stres koji nastavlja da ih proganja tokom poslije ratne ere. Da ponovim riječi Karmele Jevdević, kako je navedeno u knjizi: “Svako dijete u Sarajevu je pogođeno ratnom traumom.” i Edine Dmitrović: “Oni koji nisu vidjeli mozak na asfaltu ne znaju šta je rat.” (1996).
Sve ovo govori da se u vezi sa nedavnim dešavanjima, Amerika mora suočiti sa svijetom koji je Bosni i predobro znan. Nakon 11. septembra, možda je bilo malo ironično da su sada naši sarajevski prijatelji slali svoje izraze zabrinu tosti. “Kako ste svi nakon ovog što se desilo u New Yorku i u Washingtonu?” napisala je Ema. “Znam da je užasno. Prošli smo kroz isto, ali je trajalo četiri godine. Mogu da razumijem kako vam je.” “Svi smo bili užasnuti onim što smo čuli i slike koje smo vidjeli o napadu na Ameriku,” napisala je Jasmina, dok se New York, u trenutku, pretvorio u Sarajevo, a Svjetski trgovinski centar pretvorio u Unisove nebodere. Kao odgovor, sve što sam u tom trenutku mogao da napišem je sljedeće:
Hvala vam na poruci. Svi smo OK ovdje u Pittsburghu. Let broj 93 se srušio istočno od grada blizu mjesta Somerset, tako da su ovdje svi jako uzbuđeni. Svi čekamo da vidimo šta će se desiti pošto izgleda da smo sada u ratu. . . . Izgleda čudno. Zamjena uloga, prijatelji iz Bosne sada pitaju kako smo ja i moja porodica ovdje u SAD, kada smo to ranije bili mi koji smo bili zabrinuti o tome kako su svi tamo.
I Adis, koji je bio vojnik na sarajevskim linijama fronta na Otesu i Stupu mi je napisao: “Proteklih par dana sam vam pokušavao napisati par riječi, ali nisam mogao naći dovoljno jake riječi. Nadam se da ste vi OK kao i Jessica [moja kćer] kao i ostatak vaše porodice.”
Zaista, u zajednicama širom Amerike, svi se moramo suočiti sa neposrednošću uslova koje su zajednice Sarajeva poznavale iz prve ruke tokom skoro četiri godine opsade. Američki roditelji i nastavnici sada izražavaju istu zabrinutost za našu djecu koju su bosanski roditelji i nastavnici izražavali za svoju. Gledajući iz ove perspektive, “Bosna se vratila kući,” Americi, i ja se zahvaljujem svojim bosanskim prijateljima koji su izrazili zabrinutost. S tim u vezi, možda ova knjiga o hrabrosti i žrtvovanju sarajevskih nastavnika uopće, a naročito nastavnika “Treće gimnazije“, može se pokazati relevantnom onim američkim nastavnicima koji sada moraju pokazati istu hrabrost i žrtvovanje na mjestima poput javne škole “Montgomery County” opkoljene od strane dvojice poludjelih snajperista koji su “lovili dijete poput jelena.” “Ovo su vremena koja iziskuju hrabrost, ne herojstvo, nego samo emotivnu snagu da se učini ono što je ispravno tokom zabrinutosti i straha,” napisao je viši policijski činovnik Weast (2002). Možda nije herojski, ali heroizam, “svakodnevni heroizam” nastavnika koji nastavljaju da uče svoje učenike, našu djecu, pod opsadom, kao što su “Heroji Treće gimnazije” tokom opsade Sarajeva prije par godina.
SADRŽAJ:
Heroji Treće gimnazije: ratna škola u Sarajevu 1992-1995.
Recenzije
Još nema recenzija.