Opis
Godina izdanja: 2015
Broj stranica: 581
Format: 24 cm
Uvez: meki
ISBN: 978-9958-649-20-2
PREDGOVOR
Modernu, reklo bi se i suvremenu historiografsku produkciju, bez simplificiranja i uopćavanja, do pojave „totalne historije”, karakterizirala je apsolutna prevaga izučavanja političkih fenomena u svim varijantama, historije naroda i država. Drugi povijesni aspekti (gospodarski, vjerski, kulturni) bili su u dubokoj sjeni političke scene (ratova, mirovnih konferencija, rezolucija, diplomacije…).
Kulturnu historiju, kao oblast znanstvenog interesa, povjesničari su nekako zaobilazili, da se ne kaže, marginalizirali. Većina istinskih istraživača, historiografa, kojima, baš, nije bilo stalo do pisanja „historije pobjednika”, tragala je za povijesnom istinom koja im se nametala kao krajnji cilj znanstvenih napora. No, nju je bilo teško dosegnuti bez sagledavanja „totalne historije” i, posebno, uvažavanja „procesa dugog trajanja” bilo kojeg završenog historijskog fenomena. Ova globalna percepcija, bez bilo kakvog, u suštini opasnog uopćavanja sveukupnih historiografskih dosega (uputno je konzultirati periodične – desetgodišnje opće i posebne bibliografije koje su publicirane u povodu svjetskih kongresa), dobrano korespondira i s tendencijama novovjekovne historiografske (regionalne – na prostorima Balkana, jugoistočne Europe) produkcije i one, za nas zanimljive – „lokalne” bosanskohercegovačke. Spomenuti i „regionalni” i „lokalni” prostori doživjeli su od 1878. do kraja 20. stoljeća svekolike perturbacije kao malo koji dio starog kontinenta. Njihova centralna os bio je proces „nacionalne samoidentifikacije” (ergo, nacionalno pitanje). Kod svih religioznih skupina i naroda taj proces započeo je na početku tzv. pretpolitičkog doba, ali u različito vrijeme, u različitim uvjetima tekao s različitim intenzitetom i nejednako je trajao.
Svojevrstan izraz tih dešavanja bila je (pored sveprisutnijeg razgranatog stranačkog organiziranja) pojava, unutar svakog naroda, kulturno-prosvjetnih društava La Benevolencije – jevrejskog, Gajreta, Narodne uzdanice – muslimanskog (bošnjačkog), Prosvjete – srpskog i Napretka – hrvatskog naroda. Sva ta društva su imala, gotovo identične programe i ciljeve – na sve moguće, dostupne načine pomagati školovanje, uzdizanje mladog naraštaja – učenike, trgovce – zanatlije, visokoškolce. U „domaćim” sredinama intenzivno se rađala potreba i volja za podizanjem intelektualnog i stručnog potencijala koji bi (misli se na period do 1918.), ako ne bitnije mijenjao poziciju enormno importiranog činovničkog, trgovačko-zanatlijskog kadra iz Monarhije, a ono da mu bar simbolično parira. Bio je to plan, očito, tempiran na duge staze. Primjera radi, u odjeljenjima Ministarstva financija Bosne i Hercegovine, koje je trebalo voditi „brigu” o interesima njenog žiteljstva, uoči rata 1914., bio je uposlen samo jedan činovnik južnoslavenskog podrijetla! U školovanju kadrova i podizanju nacionalne svijesti, kroz raznovrstan, bogat i specifičan rad doprinos društava bio je nemjerljiv. Istine radi, i on je bio nejednak.
Osim La Benevolencije, svako od nacionalnih kulturno-prosvjetnih društava imalo je do sada svoga monografa i dobilo je dostojnu historiografsku monografiju. Periodi njihovih djelovanja nakon 1945. do naprasnog prestanka rada 1949. samo su djelomično ili nikako obrađeni. Njihovo raspuštanje te godine nije dobilo odgovarajuću znanstvenu obradu. Uoči disolucije „druge” Jugoslavije došlo je konačno do njihove obnove, a u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu i do vrlo specifičnih uvjeta djelovanja. Napredak je, čudno zvuči, doživio pravu renesansu, a Prosvjeta se radom vodstava podijelila. Dijeleći sudbinu vremena nakon 1995. započele su aktivnosti (opet u novom) – daytonskom periodu.
* * *
Kada je riječ o projektu Mjesto i uloga Hrvatskog kulturnog društva Napredak u društvenom životu Hrvata Bosne i Hercegovine između dva rata (1918.-1941.), moram se vratiti desetljeće unatrag. Tada sam, nakon završetka knjige Mjesto i uloga HKD Napredak u kulturnom životu Hrvata Bosne i Hercegovine (1902.-1918.) i najave druge knjige o najvelebnijem kulturnoprosvjetnom hrvatskom društvu Napredak u minulom stoljeću, bio u uvjerenju da će „mogući slijedeći napori biti lakši”, a njen autor spašen „hoda po mukama”. Iako je, nota bene, za svakog serioznog historiografa znanstveno istraživanje, rekonstruiranje, analiziranje, po prirodi stvari, nešto što sliči navedenoj pretpostavci, autor knjige Mjesto i uloga Hrvatskog kulturnog društva Napredak u društvenom životu Hrvata Bosne i Hercegovine između dva rata (1918.-1941.) je to osjećao u svakoj etapi rada prolazeći kroz razna iskušenja. Bezbroj puta operirajući s enormnim brojem ekscerptiranih podataka (od kojih je, logično, iskorištena – inkorporirana – u tekst i bilješke aproksimativno – trećina), suočavao se neprestano s propitivanjima njihove autentičnosti, vjerodostojnosti, validnosti, dovoljnosti, zamkama interpretacije…
Sveukupni tragovi, tj. građa u Napretkovoj međuratnoj djelatnosti je, eo ipso toliko enormna, raznovrsna, značajna, ne samo ona koja se odnosi na mladi naraštaj, nego i za hrvatski puk u cjelini, pa i širu društvenu sredinu u kojoj su djelovale stotine Napretkovih podorganizacija (podružnica i povjerenstava), da je kod autora neprekidno izazivala upitanost, navodila na razmišljanje da li je u njenom navođenju (i u osnovnom tekstu i u bilješkama), bilo suvišnosti ili je nešto „važno” ispušteno! Šta je dobro izabrano, navedeno, iskorišteno objašnjavano, a što nije „pogađano” – ide na „dušu autora”!
Neka bude zabilježeno da je potpisnik sve redove šest poglavlja ispisao primarno na čistom papiru olovkom uz veliko rabljenje gumice, apsolutno svjestan da se, u svevladajućoj kompjutorskoj eri neće naći netko tko će se odlučiti na nešto slično. U prilog tome ide razmišljanje sadašnjeg direktora Zemaljskog muzeja, modernog istraživača i plodnog pisca znanstvenih knjiga koje je nedavno izrekao u povodu promocije disertacije mog uvaženog znanstvenog saputnika (i po načinu rada – sapatnika) pokojnog Veljka Paškvalina – da u ovom vremenu on ne bi mogao na sličan, prevaziđen, način pisanja, objaviti ni „običan” članak.
Za sve ono što je (ne i kako) potpisani ostavio traga na stranicama ove monografije o djelatnostima tisuća napretkovaca, od Središnjice do posljednje podorganizacije u jednom izuzetno složenom i teškom međuratnom vremenu, ambijentu apsolutno nesklonom većini Napretkovih aktivnosti, u kome je na širokom planu vođena nesmiljena borba za rješavanje „hrvatskog pitanja”, zasluga pripada i jednom broju ljudi koji su mi na razne načine pomagali pri radu u arhivima, bibliotekama, Institutu, kod kuće… Teško, gotovo nemoguće je i spomenuti brojne drage, dragocjene i dobronamjerne. No, na prvom mjestu želio bih spomenuti svoga mlađeg kolegu prof. dr. Husniju Kamberovića, kome dugujem zahvalnost za beskrajno razumijevanje i strpljenje za sve „probijene rokove” završetka i predaje ovog teksta. Tješi me činjenica da mu tijekom rada na ovom projektu nisam odbio nijedan predloženi angažman u aktivnostima koje je inicirao kao direktor Instituta za istoriju (učešće s prilozima na znanstvenim skupovima, konferencijama, okruglim stolovima, tribinama). Ne mogu prenebregnuti i njegovu podršku da aktivno, s pisanim saopćenjima, sudjelujem na skupovima u inozemstvu i tuzemstvu (Pariz, Brisel, Rim, Budimpešta, Ljubljana, Atena, Tirana, Jalta, Dubrovnik, Beograd, Tuzla, Banjaluka, Neum, Sarajevo). Zahvalan sam životnoj saputnici Svetlani Bajić koja me je strpljivo, uporno podsjećala i hrabrila da ustrajem i istrajem u radu, djelatnicima u bibliotekama (posebno gđi Olgici Lalević), Arhivu Bosne i Hercegovine (naročito Mini Kujović, Sanji Tomić, Bori Jurišiću, dr. Andreju Rodinisu), djelatnicima Napretka s predsjednikom prof. dr. msgr. Franjom Topićem koji su, također, strpljivo čekali da predam rukopis i na kraju gospođi Violeti Kovačević koja je nepojamno strpljivo tipkajući cijeli tekst uspješno dešifrirala moje pisane „škrabotine”.
Hvala svima!
Autor
Recenzije
Još nema recenzija.